Zašto BMW Z4 Coupé 3.0si?
Moj prvi susret s BMW Z4 Coupé 3.0si bio je kroz članak britanskog EVO magazina, dok sam još bio student, davne 2007. Tada je Z4 uspoređivan s prirodnim konkurentima — Nissanom 350Z i Porscheom Boxsterom. Za mene se činilo gotovo hrabrim, gotovo ludim pokušajem BMW-a da napadne Porsche na njegovom “terenu”. Ipak, za konačnu pobjedu Z4 Coupéu nedostajalo je nekoliko detalja a o njima će biti prilike detaljnije u nekim kasnijim člancima u ovoj seriji.
Gotovo 20 godina kasnije, pitali ste se zašto sam se odlučio kupiti svoj Carbonschwarz Z4 Coupé sada vec kao youngtimer.
Unatoč tome što Z4 Coupé tada nije pobijedio u toj usporedbi, ostavio je na mene snažan dojam. U usporedbi s konkurentima, bio mi je dizajnerski mnogo zanimljiviji. Iako mnogi Z4 Coupé ne bi opisali kao ljepotana, s godinama je njegov dizajn rastao u mojim očima. Taj pomalo zastarjeli koncept s dugom haubom, velikim atmosferskim motorom i položajem sjedenja gotovo na stražnjoj osovini, danas je rijedak i izuzetno poseban. Takva pomalo staromodna koncepcija, oduvijek je bila rezervirana za “posebne” ili “vozačke” aute.
Sam dizajn kupea, s bubble krovom, agresivnim mišićavim linijama i kratkim prevjesima kao i odsječenom kamm guzom, podsjeća na automobile proizvedene mnogo prije 2006. godine. U glavi mi se javljaju neki od prvih BMW trkaćih vozila iz 30-ih godina ili pak američki automobili poput Shelby Daytona Coupea.
Proizvesti takav automobil gotovo 50 godina kasnije bio je hvale vrijedan potez tadašnje BMW-ove uprave. Upravo u tom razdoblju 2000-ih u kojem je BMW se natjecao i u Formuli 1 su nastali neki od najboljih BMW motora i modela svih vremena, a Z4 Coupé je nesumnjivo dio tog naslijeđa. Nažalost, takvi automobili danas gotovo da ne postoje, jer smjer u kojem ide BMW (ali i kompletna autoindustrija) značajno se promijenio.
Coupé: Od “klaunove cipele” do modernog automobila s karakterom
U svojoj srži, Z4 Coupé je hrabar koncept. Zašto hrabar? Pa zato što njegov prethodnik, BMW Z3 Coupé, nije bio prodajni hit.
Tijekom četiri godine proizvodnje prodano je “samo” 17.815 primjeraka svih izvedbi, što čini tek oko 6% ukupno prodanih Z3 modela. Na kraju, ta brojka izgleda gotovo proročanski, jer se nasljednik Z4 prodao u gotovo istom broju primjeraka. Za razliku od Z3 Coupea proizvodnja Z4 Coupea trajala samo dvije godine, te je stoga rezultat ipak respektabilan.
Z3 Coupé ili popularno nazvan “Clown Shoe” odnosno “klaunova cipela” bio je automobil koji je izazivao podijeljene reakcije – neki su ga smatrali čudnim, drugi genijalnim medjutim svi su se slagali da je pravi “vozacki” automobil.
Nasuprot tome, Z4 Coupé kao nasljednik je zadržao donekle analogni karakter, ali s modernijim dizajnom i izvedbom. Dizajn je uvijek predmet diskusije i ljepota je u oku promatrača, no za mene je Z4 Coupé puno skladnije napravljen i dizajn mi je s moje točke gledišta uspješniji. Unatoč tom dizajnu, zadržana je i donekle praktičnost sa prtljaznikom, a ako izuzmemo M verzije, motor Z4 Coupéa je po meni puno posebniji i karakterno bolje pristaje tom autu u odnosu na M52 ili M54 prethodnih generacija.
Što je “analogno” u Z4 Coupéu?
Z4 zasigurno nije savršen analogni automobil, ali njegov najjači adut leži u šasiji – torzijska krutost i način na koji kroz nju cesta komunicira s vozačem stvaraju osjećaj potpune povezanosti s vozilom. Svaki zavoj, svaka neravnina na cesti prenosi se direktno u volan i sjedalo, pružajući čist, nesmetan feedback koji rijetko nalazimo u modernim automobilima. Ručni mjenjač dodatno pojačava taj analogni doživljaj i za mene je on esencija analognog dozivljaja bilo kojeg automobila. Direktan je, precizan i zahtijeva čvrst, “muški” dodir, posebno kada je hladan.
Argument u koristi analognosti je donekle i motor. Iako je s napravljen s tehnologijom drive-by-wire, opet pruža, pogotovo s današnje točke gledišta, analogni osjećaj jer nije “kompromitiran” turbopunjačem ili umjetnim osjećajem zbog nekog hibridnog sustava.
Tada vrhunac atmosferske tehnologije i najlakši šestcilindrični motor u klasi, danas djeluje kao dinosaur pred penziju. Međutim, zahvaljujući VANOS-u i Valvetronicu, motor je za svoje vrijeme razvijao solidnih 265 konja iz 3-litrenog obujma. Snaga je dostupna kroz cijeli raspon okretaja, a u relativno laganoj šasiji stvara dojam većeg motora. Vuče linearno do samog kraja-do 7.000 okretaja, a između 5 i 7 tisuća okretaja je “party time”.
Još jedan element analognosti je po meni i relativno arhaičan ovjes. Tadašnja kombinacija E46 ovjesa s nekim individualnim rješenjima ipak nije bila “moderna” kao kod tada aktualnog E90 modela BMW trojke, koji je u trenutku prodaje Z4 Coupea bio već dvije godine u proizvodnji.
Tako da s obzirom na to i elektronika je svojevrsni “Frankenstein” između E46 i E90 modula i kompjutera.
Sve u svemu, s današnje točke gledišta automobil je i dalje vrlo analogan, s izuzetkom, najčešće spominjanog, upravljača koji je, nažalost, elektronički, a ne hidraulični, te po meni neshvatljivo, elektronički kontroliranog diferencijala, a ne prave špere – koje su tada u BMW-u bile rezervirane samo za M modele. Možda su se te dvije jako bitne stvari za analogne sportske aute i mogle a po meni i morale ugraditi za cijenu koja tada i nije bila bas mala-oko 40 tisuca eura 2007 godine.
Međutim, tada to možda ne bi bilo posve “politički korektno”, pa se BMW odlučio “osakatiti” bazni model.
Zasto to kazem? Pa s tim preinakama auto bi sigurno imao još posebniji karakter i bio bi jako blizu – a možda i bolji – po voznim osobinama izuzev ubrzanja jačeg brata.
Naime, motor u Z4 Coupéu je N52 generacija , koji je puno lakši od kultnog S54 iz jačeg modela, pa sam inicijalni ulazak i pozicioniranje u zavoj, kao i ponašanje u zavoju, po meni čak i nadmašuje jači model. Tada vjerojatno razlika od nekih 70-ak konja ne bi bila dovoljna da se većina kupaca odluči za Z4M, već bi se zadovoljila baznim modelom. Tako savršeno nesavršen model, zapravo pomalo neizbrušeni dijamant, ipak ostaje u sjeni jačeg brata s kultnim srcem.
Ipak, iskreno mislim da bi, ukoliko bi netko ugradio hidraulični servo iz Z4M-a u ovaj automobil, u kombinaciji sa šper diferencijalom, tek bi tada Z4 Coupéova šasija pokazala svoje skrivene čari. Tko zna, možda se jednog dana odlučim na takve relativno skupe nadogradnje. Za sada sam i više nego zadovoljan što uopće imam vikend-automobil.
Z4 3.0si je u mnogim aspektima “posljednji mohikanac”. Njegov vec prethodno spomenuti kultni N52 je posljednji atmosferski šestcilindrični motor ove vrste, izuzimajući tehnicki relativno sličnog ali ipak karakterno dovoljno razlicitog nasljednika-N53.
Motor je izuzetno pouzdan i ugodan za svakodnevnu vožnju, a kada se poželi, može biti i divlji (naravno, u mogućnostima svojih, po današnjim mjerilima, skromnih 265 konja). Snaga je ravnomjerno raspoređena, a zvuk motora pruža pravi sportski doživljaj iznad 4000 okretaja.
Dijelovi su relativno dostupni i povoljni budući da se motor ugrađivao u gotovo cijelu paletu tadašnjih BMW vozila, što automobil čini jednostavnim i relativno jeftinim za održavanje.
Zaključak i najava serijala
Za mene, Z4 Coupé 3.0si je savršen balans između emocije i razuma. Analogni osjećaj, rijetkost, pouzdanost i osobni značaj čine ga automobilom iz snova unutar pristupačnog budžeta.
Z4 Coupé je, međutim, često smatran “nevoljenim sinom” BMW-a. Za razliku od popularnih trojki i drugih serija koje privlače širu publiku, Z4 nije masovni automobil. Njegova posebna karoserija, niski proizvodni brojevi i pomalo ekscentričan dizajn učinili su ga rijetkim i posebnim. Rijetkost ga donekle i cijenovno stiti pa cijene ostaju stabilne i stite vlasnika od prevelikog gubitka vrijednosti.
Taj status nepopularnog modela samo pojačava njegovu osobnost – on nije za svakoga.
Zanimljivo je kako upravo ta “nevoljenost” a i “nevidljivost” daje Z4-u određeni šarm.
Dok masovni modeli privlače kupce sigurnošću,praktičnošću i “imidzom” koji proizilazi iz posjedovanja odredjenih modela, Z4 ostaje rezerviran za puriste te odan viziji vozačkog užitka, eksperimentiranja i dizajnerske hrabrosti. Ta rijetkost, nepopularnost i specifična filozofija čine ga gotovo “tajnim” blagom unutar BMW svijeta, ako ne za druge, onda za mene sigurno.
Naime prije nego što sam kupio ovog Z4 Coupéa, već sam imao jednog u sivoj Space Grey Metallic (kod A52). Njegova priča završila je tragičnim sudarom u kojem nisam bio kriv. Taj osjećaj “nepravde” učinio je da si obećam: kad-tad ću imati drugog Z4 Coupéa – i sada je taj trenutak došao. Osjećaj kada sjedneš za volan novog primjerka, nakon svega što se dogodilo, gotovo je terapeutski. Svaki zavoj, svaka vožnja, vraća osmjeh na lice i budi uspomene na prvog Z4 Coupéa.
U slijedećem drugom po redu članku serije detaljno ću opisati dizajn, malo dublje o korijenima modela i moj vozački dojam, popraćeno s par fotografija i malim tehničkim zanimljivostima.