Postoje vožnje koje planiraš zbog ceste, postoje one koje pamtiš zbog automobila, a postoje i one koje imaju razlog koji je teško objasniti nekome tko automobil vidi samo kao prijevozno sredstvo.
Ova posljednja vožnja sezone bila je upravo takva.
U subotu ujutro moj BMW Z4 ponovno je krenuo prema Obertalu. Bez velikog plana, bez želje za brzinom i bez potrebe da se išta dokazuje. Samo još jedna vožnja prije nego što sezonu ostavim iza sebe. Ili sam barem tako mislio.
Jer ovaj put nisam išao samo prema Ruhesteinu. Išao sam tragom jedne priče stare osamdeset godina.
4:57
Prije vožnje namjestio sam alarm na 4:57. Nije to bilo vrijeme polaska, niti sam pokušavao postaviti neki vlastiti rekord. Alarm sam namjestio kao malu posvetu Hermannu Langu i njegovu vremenu od četiri minute i 57 sekundi na usponu Obertal–Ruhestein, 21. srpnja 1946. godine.
Toliko je trebalo Langu da svojim BMW-om stigne do cilja i postavi najbrže vrijeme među sportskim i trkaćim automobilima toga dana. Osamdeset godina poslije taj je broj postao razlog zbog kojeg sam baš tog jutra navio alarm na 4:57.
Postoje načini na koje se čovjek može sjetiti nekoga koga nikada nije upoznao. Ponekad je dovoljan jedan broj, jedna cesta i automobil koji čeka pred kućom.
Jutro je bilo prohladno, jesensko i obavijeno maglom. Ispred garaže, dok sam pripremao Z4 za polazak, temperatura zraka iznosila je samo tri stupnja. Još je bio mrak, onaj dio dana kada gotovo svi spavaju, a automobil na hladnom zraku djeluje pomalo mistično dok se nevoljko, glasnim brundanjem, budi iz sna.
Ceste su u ovo doba dana prazne. Rijetkima, osim ponekom dostavljaču i pekaru, pada na pamet ustajati ovako rano subotom. Ceste prema Obertalu mom su Zettiju već dobro poznate. Ovo nije bio prvi put da je rano ujutro protegnuo noge tim dionicama. Ipak, prethodni odlasci nisu imali ovu povijesnu težinu.
Nisam krenuo zbog vremena ni zbog nekog posebnog cilja. Krenuo sam voziti. Ali tog jutra, uz hladan zrak i maglu, cesta prema Ruhesteinu nosila je priču koja je čekala da je pronađem.
Kako sam se približavao Obertalu, temperatura se spustila na nulu. Magla je ostala među stablima, cesta se polako penjala kroz Schwarzwald, a sve ono zbog čega sam krenuo počelo je dobivati svoj smisao.
Postoje ceste na koje se dolazi zbog vožnje. A postoje i one na kojima, prije nego što okreneš ključ, osjetiš da se ovdje već nešto dogodilo. Obertal je jedno od takvih mjesta.
Kratko se zaustavljam ispred Hotela Adler kako bih pojeo svoj klasični doručak na ovakvim vožnjama – Butterbrezel i kavu s benzinske postaje.
Gledam hotel preko puta i pokušavam zamisliti kako je sve izgledalo davne 1946. godine. Upravo se ovdje nalazio start tadašnje utrke Obertal–Ruhestein.
Nakon strahota Drugoga svjetskog rata gotovo je nestvarno pomisliti da je samo godinu dana poslije bilo moguće organizirati automobilističku utrku u Njemačkoj. U lipnju 1946. zemlja još nije bila mjesto u kojem se život mogao jednostavno nastaviti ondje gdje je stao.
Rat je završio, ali njegove posljedice bile su posvuda. Nedostajalo je goriva, rezervnih dijelova, automobila i svega ostaloga što je bilo potrebno da bi se održalo nešto naizgled tako nepotrebno kao što je automobilistička utrka.
Ipak, u Baiersbronnu je skupina ljudi počela razmišljati upravo o tome.
Kurt Nitschky i njegovi suradnici osnovali su 30. lipnja Süddeutsche Motor-Rennfahrer-Vereinigung (SMRV), s namjerom organiziranja brdske utrke od Obertala prema Ruhesteinu. Uz pomoć francuske okupacijske uprave dobili su mogućnost održavanja događaja koji je, osim sportskog, imao i šire značenje: povratak normalnosti ili barem pokušaj da se nakon svega ponovno pronađe nešto što bi ljude moglo okupiti.
Jutro je još mirno, šuma se polako otvara, a cesta L401 iz Baiersbronn-Obertala počinje se penjati prema Ruhesteinu. Nema potrebe za velikim planom, a ni za žurbom. Samo cesta koja ulazi u Schwarzwald, zavoji koji se izmjenjuju s dugim sjenama stabala i osjećaj da se, što se više udaljavaš od svakodnevnog ritma, lakše vraćaš sebi.
Za volanom je moj Z4. Šest cilindara, dugačak nos, niska silueta i onaj poznati osjećaj da se automobil i cesta razumiju bez puno objašnjavanja. Ne tražim savršenu putanju. Ne tražim vrijeme. Samo se vozim.
A onda, negdje između Obertala i Ruhesteina, počinjem razmišljati o drugom automobilu. O drugom vremenu. O čovjeku koji je na ovu cestu došao bez vlastitog trkaćeg automobila, nakon rata koji mu je prekinuo karijeru i promijenio gotovo sve što je dotad poznavao.
Riječ je, naravno, o Hermannu Langu, jednom od vozača pozvanih na ovu značajnu utrku u poratnoj Njemačkoj. I o pismu koje je, u jednom trenutku razočaranja, završilo u košu za smeće.
Njegova životna priča jednako je fascinantna. Od običnog mehaničara dogurao je do vozača slavnih Srebrnih strijela. Posebno je zanimljivo što je potjecao iz skromne obitelji iz Bad Cannstatta. Otac mu je rano umro, a Hermann je već sa četrnaest godina morao početi raditi.
Postao je motociklistički mehaničar, a zatim i vozač. Godine 1931. osvojio je naslov njemačkog brdskog prvaka u motociklističkoj konkurenciji s prikolicom. Mercedes ga je potom angažirao kao mehaničara, a kasnije i kao vozača, unatoč tadašnjim predrasudama prema ljudima njegova društvenog podrijetla. Grand Prix vozači uglavnom su dolazili iz imućnijih slojeva društva, a Lang je do vrha stigao vlastitim radom i talentom.
Bio je čovjek koji je znao što znači voziti na samoj granici mogućega i koji je sudjelovao u jednom od najuspješnijih razdoblja europskog automobilizma.
No 1946. Mercedes nije imao tvornički trkaći program, a Lang nije imao automobil s kojim bi mogao nastupiti.
Poziv je stigao. Automobil nije.
Hermann Lang tijekom Velike nagrade Njemačke 1937. godine, u boksu Mercedesa-Benz W125. Fotografija: nepoznati autor, časopis Auto (1937.), Public Domain, putem Wikimedia Commonsa.
Razočaran, Lang je pismo jednostavno bacio u koš. To je trenutak koji mi je možda najbliži u cijeloj priči. Ne pobjeda. Ne štoperica. Ne fotografija automobila na vrhu prijevoja.
Nego taj mali, gotovo nevažan trenutak u kojem čovjek zaključi da se nešto neće dogoditi, da nema smisla nadati se i da je možda najbolje nastaviti dalje.
A onda se dogodilo nešto što nije očekivao. Claus von Rücker ponudio mu je automobil. Ne bilo kakav automobil, nego BMW 328 Touring Coupé koji je nekoliko godina ranije pobijedio na Mille Migliji. Automobil koji je prošao rat, bio oduzet, oštećen, gotovo izgubljen – i koji se sada, u jednoj sasvim drukčijoj Njemačkoj, trebao ponovno pojaviti na startu.
Lang je u svojoj autobiografiji iz 1952. godine zapisao:
„So blitzartig und postwendend habe ich noch auf keinen Brief reagiert. Wie damals an dem wunderschönen Julitag!“
Nikada, napisao je, nije tako brzo i neposredno odgovorio na neko pismo. Kao tada, onoga prekrasnog srpanjskog dana. Pismo koje je završilo u košu ipak je dobilo odgovor. Samo što odgovor nije stigao na papiru. Stigao je u obliku automobila.
BMW 328 Mille Miglia – automobil koji se vratio iz rata
BMW 328 Mille Miglia Coupé na utrci Ruhestein-Bergrennen 1946. godine. Fotografija: BMW Group Archiv, München
BMW 328 nije bio samo još jedan sportski automobil iz tridesetih godina. Bio je jedan od onih automobila koji su pokazali koliko se može postići kada se spoje mala masa, dobar motor i osjećaj za konstrukciju.
Njegov redni šesterocilindrični motor imao je obujam od 1.971 kubičnog centimetra. U cestovnoj izvedbi razvijao je oko 80 konjskih snaga, dok su pripremljene trkaće verzije mogle dosegnuti znatno više.
Šasija je bila lagana, a automobil je imao upravo onu ravnotežu koja se ne može dobiti samo dodavanjem snage.
No Touring Coupé bio je nešto posebno.
BMW je za njegovu karoseriju angažirao milansku Carrozzeriju Touring, koja je na šasiju BMW-a 328 postavila zatvorenu, aerodinamičnu karoseriju izrađenu prema principu Superleggera – tanke aluminijske panele preko lagane cjevaste konstrukcije.
Posebnu zanimljivost predstavlja i njegova srebrna boja, poznata pod nazivom Fischsilber (riblje srebro). Riječ je o elegantnoj metalik nijansi sa svilenkastim, gotovo satenskim sjajem, karakterističnoj za BMW-ove trkaće automobile pripremljene za Mille Migliju 1940. godine.
Uz njezino ime veže se i zanimljiva legenda prema kojoj su se u lak dodavale fino usitnjene riblje ljuske, čije su reflektirajuće čestice stvarale poseban sjaj. Iako ta priča nije povijesno potvrđena, ostala je jedan od najzanimljivijih detalja vezanih uz nastanak njemačke trkaće srebrne boje.
Tako izrađen automobil tada inovativnom tehnlogijom Superlegerra spreman za vožnju, težio je približno 780 kilograma, a njegov redni šesterocilindrični motor u trkaćoj konfiguraciji razvijao je 136 konjskih snaga pri 6.000 okretaja u minuti. Za automobil nastao krajem tridesetih godina to je bio izniman omjer snage i mase. Nije mu trebala golema snaga da bi bio brz. Trebao mu je zrak koji može razrezati i cesta na kojoj će to pokazati.
Godine 1939. Touring Coupé osvojio je svoju klasu na utrci 24 sata Le Mansa. Godinu dana kasnije, 28. travnja 1940., Fritz Huschke von Hanstein i Walter Bäumer odvezli su ga do ukupne pobjede na Mille Migliji. Tisuću milja kroz Italiju, prosječnom brzinom od 166,7 kilometara na sat.
A onda je došao rat.
Automobil koji je u Italiji bio pobjednik nekoliko je godina poslije bio tek oštećeni stroj u jarku blizu Freisinga. Njegova šasija nosila je broj 85032.
Taj broj danas zvuči gotovo hladno, kao podatak iz arhive. Ali meni je u ovoj priči postao nešto drugo: oznaka jednog automobila koji je odbio nestati.
Automobil je dospio u ruke američkih okupacijskih snaga. Prema dostupnim zapisima, završio je u jarku blizu Freisinga, teško oštećen sprijeda. Njegova nekadašnja elegancija bila je daleko od onoga što je ostalo.
Umjesto srebrne karoserije, vojnička maslinastozelena boja. Umjesto uredno oblikovanog nosa, oštećen prednji kraj,a umjesto trkaćeg automobila, nešto što je moglo izgledati kao još jedna olupina iz rata.
Međutim jedan čovjek je znao o čemu je riječ. Claus von Rücker prepoznao je automobil i uspio ga preuzeti.
Bio je BMW-ov inženjer, a u poslijeratnim okolnostima čovjek koji je znao kako od onoga što je ostalo ponovno napraviti nešto što može voziti.
Nije bilo vremena za savršenu restauraciju. Nije bilo ni dijelova. Automobil je popravljen onako kako se tada popravljalo – s onim što je bilo dostupno, uz znanje, strpljenje i potrebu da se stvari ponovno pokrenu.
I upravo je taj automobil Lang dobio za Ruhestein.
Ne restaurirani muzejski primjerak. Ne automobil koji bi danas stajao iza stakla i čekao da ga netko fotografira. Nego ratom ranjeni coupé, s promijenjenim nosom, improviziranim popravcima i brojem 17 na karoseriji obojenoj u vojničku maslinastozelenu boju, s crnim naplatcima.
Bio je to isti BMW 328 Touring Coupé, koji je samo nekoliko godina ranije blistao u srebrnoj boji “FIschsilber” i pobijedio na Mille Migliji, a zatim gotovo nestao.
Uspon prema Ruhesteinu
Utrka se održala u nedjelju, 21. srpnja 1946. godine. Ruta je vodila iz Baiersbronn-Obertala uz Ruhesteinstraße, današnju L401, prema prijevoju Ruhestein.
Oko osam kilometara uspona, kroz zavoje i šumu, cestom koja je i danas dovoljno uska i zavojita da te podsjeti kako ovdje nema mjesta za površnost.
Za utrku se prijavilo oko stotinu motociklista i dvadesetak sportskih i trkaćih automobila. Na startu su se pojavili BMW-i, Bugattiji, Morgani, Maserati i MG-ovi. Neki su automobili bili pripremljeni kako treba, a neki su se pojavili u stanju koje je više govorilo o upornosti njihovih vlasnika nego o tehničkoj spremnosti.
Gorivo je bilo ograničeno. Putovanja su bila komplicirana. Nedostajalo je svega. Ali ljudi su ipak došli. Procjene broja gledatelja kreću se od 30.000 do 50.000 gledatelja.
Nije teško zamisliti kako je izgledala cesta toga dana: ljudi uz rubove, na padinama i u zavojima, na mjestima na kojima bi danas sigurnosne ograde i organizacija bili nezamislivi.
U zemlji koja je još pokušavala razumjeti što joj se dogodilo, automobilistička utrka postala je događaj koji je okupio više ljudi nego što bi se u tim okolnostima činilo mogućim.
Hermann Lang vozio je pod brojem 17. BMW 328 Touring Coupé. Automobil koji je već imao svoju veliku pobjedu, ratnu odiseju i brojne popravke sada se ponovno nalazio na startu, u maslinastoj boji i s bijelim brojem na karoseriji.
Ne želim previše puta ponavljati vrijeme koje je Lang postigao toga dana. Ono jest važno, ali ne želim da cijela priča postane samo broj na štoperici.
Dovoljno je znati da je njegova vožnja bila najbrža među automobilima i da je iza sebe ostavio Alexandera von Falkenhausena. Bila je to pobjeda koja je došla gotovo slučajno, nakon pisma koje je već bilo bačeno.
Ponekad je važnije kako se netko našao na startu nego što je na njemu napravio.
Isti prijevoj,drugo vrijeme
Danas se ovom cestom vozim u Z4. I ne, moj automobil nije BMW 328. Ne pokušavam napraviti povijesnu rekonstrukciju, pronaći istu putanju niti imam bilo kakvu potrebu pretvoriti ovaj uspon u mali privatni brdski sprint.
To bi značilo promašiti ono zbog čega sam ovdje.
Moj Z4 ima svoj karakter, svoj zvuk i svoj način povezivanja s cestom. Redni šesterocilindrični motor, dugačak poklopac motora i pogon na stražnje kotače.
Kad se cesta počne penjati, automobil postaje dio razgovora koji ne moraš voditi naglas.
A onda, u jednom zavoju, pomislim na broj 17. Na automobil koji je prije osamdeset godina ovdje bio nešto sasvim drugo. Na Langove ruke na upravljaču. Na von Rückera koji je automobil izvukao iz jarka. Na ljude okupljene uz cestu, možda upravo zato što im je tih nekoliko minuta pružilo osjećaj da život ipak može krenuti dalje.
Z4 nije 328, ali to i ne mora biti.
Povezuje ih nešto sasvim drugo. Ne tehnička linija koju bi se moglo nacrtati na papiru, nego osjećaj koji nastaje kada automobil ima šest cilindara, kada cesta počinje uspon i kada se na trenutak čini da je sve što ti treba upravo ono što se nalazi pred tobom.
Zavoj, šuma, motor i vožnja koja ne mora biti brza da bi bila važna.
Na vrhu se L401 susreće s B500. To je ona druga cesta koju već poznajem iz jutarnjih vožnji Schwarzwaldom. U prethodnoj priči B500 je bila put prema jutru, prema miru i izlasku iz svakodnevnog ritma. Ovdje joj prilazim s druge strane, iz Obertala, cestom koja nosi priču o utrci.
Ista točka na karti. Dva ritma.
Na jednom mjestu cesta postaje povijest, a na drugom ponovno postaje samo cesta. Možda je upravo to razlog zbog kojeg volim ovakve vožnje. Ne moraš uvijek nešto pronaći. Ponekad je dovoljno doći na mjesto na kojem se prošlost i sadašnjost na trenutak preklapaju.
Cijena utrke – ono sto se ne moze romantizirati
Ruhestein nije samo priča o povratku i pobjedi.
Tijekom treninga i same utrke dogodile su se tri tragične nesreće. Trojica motociklista izgubila su živote. Dva smrtna slučaja dogodila su se tijekom treninga, a jedan za vrijeme utrke.
To nije detalj koji se može staviti u fusnotu i nakon toga nastaviti pričati o lijepim automobilima.
Cesta je bila brza, zavojita i opasna. Gledatelji su stajali uz nju bez zaštite kakvu danas smatramo normalnom. Motociklisti su vozili na granici onoga što su mogli kontrolirati.
Sve se događalo u vremenu kada su ljudi pokušavali vratiti sport i normalan život, ali još nisu imali uvjete u kojima bi se takav povratak mogao odvijati bez velikog rizika.
Utrka se, nažalost, nakon tih tragedija nije ponovila kao klasično brdsko natjecanje.
Možda je upravo zato važno da danas, kada vozimo istom cestom, ne pokušavamo ponoviti ono što se ovdje dogodilo.
Ne treba nam štoperica. Ne treba nam dokaz. Ne treba nam brzina koja bi nas približila nečijoj priči, jer ona je već tu.
Dovoljno je voziti. Pustiti da se cesta penje. Osjetiti kako se šuma otvara. I znati da je prije nas ovdje netko prošao kroz nešto što je bilo mnogo više od utrke.
Važno je cijeniti trud i zanos ljudi koji su, u razrušenoj zemlji i nakon razdoblja u kojem su slavni njemački trkaći bolidi utihnuli, uspjeli organizirati utrku koja je označila jedan od pokušaja povratka normalnom životu.
U istoj će zemlji desetljećima poslije odrastati nove generacije vozača i osvajati naslove u Formuli 1, DTM-u i drugim automobilističkim natjecanjima.
Četiri dana
Istražujući ovu temu, priča je u jednom trenutku za mene dobila i nešto osobniju dimenziju. Naime Hermann Lang umro je 1987. godine. Iste godine sam se rodio, samo četiri dana prije njegove smrti.
To nisam znao kada sam počeo slagati ovu priču. Nisam krenuo prema Ruhesteinu s namjerom da pronađem neku osobnu poveznicu s čovjekom koji je ondje vozio prije osamdeset godina. Ali kada sam shvatio tu vremensku blizinu, više mi to nije bila samo biografska zanimljivost.
Jedan život završavao je, a moj je tek počinjao.
Lang je iza sebe ostavljao godine u kojima je vozio neke od najvažnijih automobila svojega vremena, a ja sam se tek pojavio u svijetu u kojem su takve priče već postajale povijest.
Tog jutra, kada sam krenuo prema Ruhesteinu, navio sam alarm na 4:57. Ne zato da bih se natjecao s Langom. Ne zato da bih pokušao uhvatiti vrijeme koje je postigao. Samo sam želio da se taj broj, koji je toliko dugo pripadao jednoj utrci i jednom automobilu, na trenutak preseli u moj vlastiti život.
Alarm je zazvonio dok je još bio mrak. Ustao sam, pripremio se i krenuo. U mom usponu nije bilo publike uz cestu, startne zastave ni štoperice.
Bio sam samo ja, moj Z4 i Schwarzwald koji se polako budio.
Negdje u toj tišini četiri minute i pedeset sedam sekundi prestale su biti samo rezultat. Postale su razlog zbog kojeg sam toga jutra krenuo.
Automobil koji je nastavio put
Nakon Ruhesteina BMW 328 Touring Coupé nije završio svoju priču.
Claus von Rücker odveo je automobil sa sobom u Kanadu krajem 1947. godine. Kasnije je završio u Sjedinjenim Američkim Državama, gdje ga je koristio fotograf i vozač Robert Grier.
Automobil je promijenio boju, ponovno se vozio i još neko vrijeme sudjelovao u automobilističkom životu. Nakon godina i desetljeća ponovno je pronađen, restauriran i naposljetku vraćen BMW-u. Od 2002. godine nalazi se u BMW-ovoj zbirci u Münchenu.
Danas ga možemo vidjeti kao jedan od velikih automobila iz BMW-ove povijesti. Automobil koji je pobijedio na Mille Migliji. Automobil koji je vozio Lang. Automobil koji je preživio rat.
Ali kada razmišljam o njemu, ne zamišljam ga u muzeju.
Zamišljam ga na L401, u maslinastoj boji, s bijelim brojem 17 na vratima i prednjim dijelom koji je popravljen u vremenu kada nije bilo mnogo toga za birati.
Zamišljam ga kako se penje prema Ruhesteinu, s čovjekom za upravljačem koji je samo nekoliko tjedana ranije mislio da na toj utrci uopće neće nastupiti.
I zamišljam kako se ta priča mogla završiti sasvim drukčije.
Pismo je moglo ostati u košu. Automobil je mogao ostati u jarku. Lang je mogao nastaviti čekati. Coupé je mogao nestati zajedno s mnogim drugim automobilima koji su nestali u ratu.
Ali nije.
Ponekad se sve promijeni zbog jedne ponude, jednog automobila i jednog dana na cesti.
Povratak
Na vrhu Ruhesteina zaustavljam Z4. Ne zbog fotografije. Ne zato što sam došao do kraja neke zamišljene utrke. Samo zato što je dobro stati. B500 je tu, cesta se nastavlja, a Schwarzwald je velik i miran. U automobilu se još osjeća toplina motora. Nema potrebe da ga odmah ugasim, nema potrebe da odmah krenem dalje.
Put do Mummelseea je samo nekih 10ak kilometara udaljen i vozi se istom cestom koju sam prosao bezbroj puta – Schwarzwaldhochstraße -jednom od najboljih i naljepših cesta vjerovatno na cijelom svijetu. Gore stajem na parkingu i gledajuci predivan prizor Schwarzwalda koji se budi samo sjedim u “Zettiju” dok brunda na leru.
Nekoliko trenutaka gledam cestu kojom sam došao.
Razmišljam o Hermannu Langu, o njegovu pismu, o broju 17 i o automobilu koji se vratio iz rata. O šasiji 85032, o ljudima iz Carrozzerije Touring koji su joj dali oblik i o von Rückeru koji ju je ponovno osposobio kada se činilo da je njezina priča završena.
A razmišljam i o vlastitom vremenu. O četiri dana između Langova odlaska i mog dolaska. O alarmu koji sam navio na 4:57 i o tome kako se ponekad neka povijesna priča, bez ikakva plana, približi toliko da je više ne možeš čitati kao nešto što se dogodilo nekome drugome.
Možda je upravo to ono što tražim kada krenem na Sunday Drive. Ne da pronađem nešto novo, nego da se na trenutak približim nečemu što je već bilo.
A onda se vratim kući. Motor se ohladi i dan se nastavi.
U povratku svira blues, a cesta ostaje ondje gdje je i bila.
Ista ona iz 1946. godine – samo s još jednom pričom.
Leave a Reply