Morning Escape

Nedjelja ne počinje kavom. Počinje tišinom u kojoj još nitko nije upalio motor.

Budilica je namjerna.

5:00 ujutro.

Nije rano zbog posla, nije rano zato što negdje moram biti. Rano je zbog one rupe u danu koja postoji samo nekoliko sati, prije nego što se sve pokrene. Prije prvih kamiona, prije biciklista, prije ljudi koji kreću prema svojim nedjeljnim izletima i prije nego što radio u nečijem autu počne govoriti o vremenu, prometu i svemu što će se danas navodno morati napraviti.

Bijeg traje dok si prvi.

Poslije je samo nedjelja.

Uzimam ključ, otvaram garažu i izlazim u hladan jutarnji zrak. Asfalt još uvijek ima onu noćnu temperaturu, vani je tiše nego što bi čovjek očekivao od jutra, a Z4 stoji tamo gdje je stajao jučer. Nisam ga vozio više od mjesec dana, još od početka ljetnog godišnjeg, i tek kad ga ponovno vidim u toj tišini garaže shvatim koliko mi je zapravo nedostajao. Ne samo automobil, nego onaj osjećaj koji imam svaki put kad sjednem za njegov volan i krenem negdje bez posebnog razloga. On, naravno, ne zna da je danas nedjelja niti da ćemo zajedno napraviti nekih 160 kilometara.

Palim ga i ne žurim. Nakon više od mjesec dana bez vožnje, N52 prvih nekoliko trenutaka klapara malo više nego inače. Kao da se i on mora probuditi nakon toliko vremena. Prošlo je više od mjesec dana otkako je ulje posljednji put procirkuliralo njegovim krvotokom, pa mu dajem vremena da se sve ponovno pokrene i sjedne na svoje mjesto. Nakon nekoliko trenutaka zvuk se smiri i motor ponovno počne raditi onako kako ga poznajem.

Radio ostaje ugašen.

To nije stil.

To je uvjet.

Čim netko govori iz zvučnika, cesta postaje pozadina, a ja nisam ustao u pet da slušam pozadinu.

Prvih nekoliko kilometara kroz Haigerloch i prema Empfingenu još uvijek nisu prava vožnja. To je izlazak iz tjedna. Grad spava, semafori rade svoj posao za gotovo nikoga, poneka pekara već svijetli, a na cesti nema potrebe za pretjecanjem, nema potrebe za dokazivanjem i nema nikoga kome se moram prilagođavati osim samom sebi.

To mi je jedan od razloga zašto volim ovakva jutra.

Nema plana koji mora izgledati dobro na papiru. Samo sjednem, krenem i pustim da se cesta otvori.

Iz Empfingena prema Freudenstadtu sve se polako mijenja. Kuće postaju rjeđe, cesta se penje, a ono što je još prije nekoliko minuta izgledalo kao obična nedjeljna vožnja počinje dobivati neki drugi ritam. Zavoji dolaze sve češće, šuma se približava cesti i nakon mjesec dana ponovno imam onaj poznati osjećaj da smo Z4 i ja tamo gdje trebamo biti.

O tome kako ovaj auto vozi, kako reagira na volan, što radi kad ga držiš u pravom broju okretaja i zašto mi je baš ovaj Coupe postao toliko važan, bit će mjesta u jednom drugom tekstu.

Ovdje auto nije teza.

Ovdje je alat kojim izlazim iz kuće.

Kako se cesta počinje penjati prema Kniebisu, Z4 se polako vraća onome zbog čega ga toliko volim. Nakon više od mjesec dana ponovno osjećam koliko mi je nedostajao taj jednostavan odnos između mene, automobila i ceste ispred mene.

N52 u međuvremenu diše hladni jutarnji zrak i većinu vremena djeluje upravo onako kako ga i poznajem — uglađeno, mirno i dovoljno svakodnevno da bez problema možeš s njim otići po kruh ili odraditi cijeli dan. Upravo je u tome njegova posebnost. Nikada nemaš osjećaj da voziš nešto što stalno traži pažnju, a onda ga ponekim ubrzanjem iznad 5000 okretaja samo podsjetim zašto je baš taj motor u tom automobilu.

Zvuk se promijeni, motor se probudi i na nekoliko sekundi više nema ničeg svakodnevnog u njemu. Kao da se ispod te uglađenosti odjednom pojavi nešto drugo, nešto što je cijelo vrijeme bilo tamo, samo je čekalo da ga pozoveš.

N52 je možda uglađen i civiliziran motor, ali u pravoj šasiji zna pokazati da je spreman i za igru.

Ne treba mu puno — nekoliko tisuća okretaja više, dobar zavoj ispred tebe i cesta koja je dovoljno prazna.

DTC je isključen, ali jutro je još uvijek hladno, a asfalt nije zagrijan ni od sunca ni od prometa. Goodyear Eagle F1 Asymmetric 5 dobro drže i kroz zavoje daju ono samopouzdanje koje očekuješ od dobre gume, ali jutros ih ne želim testirati. Cesta je vlažna na mjestima, gume su još hladne i Schwarzwald u ovo doba dana jednostavno traži malo više poštovanja.

U jednom od zavoja stražnji kraj na trenutak lagano proklizne.

Nije to ništa dramatično, samo kratak trenutak u kojem auto jasno kaže da uvjeti ipak nisu isti kao usred dana. Volan se malo pomakne pod rukama, ispraviš ga i nastaviš dalje, ovaj put s malo više prostora između onoga što cesta nudi i onoga što od nje tražiš.

Usporiš.

Ne zato što si se uplašio, nego zato što nemaš kome ništa dokazivati.

Došao sam voziti, ne tražiti granicu.

Dolazak prema Freudenstadtu još uvijek je tih. Nema onog osjećaja da ideš negdje posebno, a onda se cesta počne penjati prema Kniebisu i shvatiš da je upravo to bio razlog zbog kojeg si ustao tako rano. Šuma postaje gušća, zavoji dolaze jedan za drugim i odjednom više ne razmišljaš koliko je sati.

Samo voziš.

Preko Kniebisa dolazim prema Alexanderschanze, a od tamo se otvara ono zbog čega je ovaj dio Schwarzwalda drugačiji — B500, Schwarzwaldhochstraße.

Naziv možda zvuči kao nešto iz turističke brošure, ali u ovo doba jutra nema puno turizma u tome. Ima samo šume, hladnog asfalta, magle koja se još zadržava između stabala i one posebne tišine koju možeš imati samo kada si na cesti prije svih ostalih.

B500 je još gotovo prazna.

Ne tražim najbržu liniju niti pokušavam od jutarnje vožnje napraviti nešto što ona nije. Samo držim svoj ritam, puštam da se zavoji nižu jedan za drugim i gledam kako se svjetlo polako mijenja između stabala, kako se jutro probija kroz šumu i kako cesta svakim kilometrom izgleda malo drugačije.

Schwarzwald ujutro nije razglednica. Više je kao zid, nešto kroz što ulaziš i što te sa svih strana zatvara dok voziš. Stabla stoje blizu ceste, cesta nestaje iza svakog sljedećeg zavoja i rijetko vidiš više od onoga što je upravo ispred tebe. Svaki novi zavoj nešto sakrije, nešto otkrije ili samo na trenutak promijeni svjetlo kroz koje prolaziš. Nekad se magla povuče na nekoliko metara i tek tada shvatiš koliko je zapravo rano.

U jednom trenutku stajem na parkingu.

Nisam planirao neku posebnu fotografiju. Samo sam vidio svjetlo.

Nebo se počelo mijenjati, šuma je još uvijek bila tamna, a asfalt mokar od noći. Uz rub parkinga bila je velika lokva i u njoj se savršeno lomilo ono malo neba koje se već počelo otvarati.

Pomaknuo sam Z4 nekoliko metara.

Ne zato što je kadar morao biti savršen, nego zato što sam vidio da bi se cijeli auto mogao uhvatiti u toj vodi. Crni Coupé, lokva, šuma i prvo jutarnje svjetlo.

I onda sam samo čekao.

Sunce nije izašlo odjednom. Prvo se pojavilo malo više svjetla između grana, onda se ono polako prebacilo na krov automobila, na bok, na rubove karoserije. Lokva je na trenutak izgledala kao drugo nebo.

Napravio sam nekoliko fotografija.

Onda sam spremio mobitel.

I gledao izlazak sunca.

Nije se dogodilo ništa posebno. Nisam bio na nekom velikom vidikovcu, nisam imao savršen plan ni neku veliku misao koju bih mogao zapisati. Samo sam stajao kraj automobila i gledao kako počinje dan.

Mislim da su upravo takvi trenuci razlog zašto uopće radim ove vožnje.

Nakon toga nastavljam prema Zufluchtu.

Cesta je i dalje dovoljno prazna da se može voziti bez razmišljanja o prometu, a onda se odjednom pojavi prvi auto. Pa drugi. I shvatiš da jutro polako prestaje biti samo tvoje.

Na Wanderparkplatzu Zuflucht konačno gasim motor.

Tu više ne žurim.

Uzimam Butterbrezel i kavu i sjedam kraj auta. To nije doručak u nekom posebnom smislu. Nema restorana, nema stola s pogledom, nema potrebe da se išta organizira. Samo kava, perec i nekoliko minuta u kojima ne moram biti nigdje.

Šuma radi svoje.

Čuje se vjetar kroz stabla, ptice, poneki zvuk s ceste i onda se iz daljine začuje prvi Porsche.

Boxer se odbija od stabala i vraća natrag kroz šumu, svaki put malo drugačiji, kao da zvuk putuje između debla i pronalazi put do parkinga prije samog automobila. Još je rano i sve oko nas je tiho, pa taj zvuk djeluje puno veće nego što stvarno jest. Probija jutarnju tišinu, odzvanja kroz Schwarzwald i vjerojatno budi sve što se još pokušava naspavati nakon noći. Ptice se javljaju iz grana, nešto se pomakne u šumi, a onda Porsche prođe i ponovno sve utihne.

Nakon nekoliko minuta dolazi drugi.

Pa treći.

I zapravo mi je taj trenutak zanimljiviji od samih automobila.

Nije to nikakav car meet. Nitko ne izlazi uspoređivati konjske snage, gume, vremena na krugu ili pričati koji je auto bolji. Nema toga. Ljudi su jednostavno ustali rano i krenuli voziti.

Oni imaju svoj auto i svoj plan.

Ja imam svoj.

Porsche, BMW, neki drugi auto koji nikad prije nisam vidio — potpuno je svejedno. U tom trenutku svi smo napravili istu stvar. Ustali smo ranije nego što je trebalo, sjeli u auto i došli u Schwarzwald dok je većina ljudi još spavala.

To mi je zapravo lijepa stvar kod Sunday Drivesa.

Ne moraš voziti isti auto. Ne moraš imati isti razlog. Dovoljno je da razumiješ zašto si krenuo.

To je bio dio tog jutra.

Šuma se polako budila, a s njom i cesta.

Pijem zadnji gutljaj kave i još malo stojim.

Ne želim od ovoga napraviti izlet.

Ako ostanem predugo, postane izlet. Ako krenem dalje, ostane ono zbog čega sam ustao.

Zato ponovno sjedam u Z4.

Povratak je uvijek malo drugačiji.

Ista cesta više nije ista jer je prošlo nekoliko sati. Svjetlo je sada više, magla se povukla, na cesti se pojavljuju prvi biciklisti, prvi motocikli i automobili ljudi koji tek sada kreću prema mjestima na kojima sam ja već bio.

Schwarzwald se budi.

Vraćam se prema Freudenstadtu, a onda dalje prema Baiersbronnu. Tu se već osjeti da je jutro završilo. Nema više one praznine s početka. Cesta je življa, ljudi izlaze, parkingi se pune i ono što je u pet ujutro izgledalo kao privatna cesta polako ponovno postaje samo cesta.

I to je sasvim u redu.

Jutarnji bijeg mora imati kraj.

Ne želim ga razvlačiti do podneva i napraviti od njega program. Ne trebam destinaciju, ručak, plan puta od dvadeset točaka i listu stvari koje treba vidjeti. Trebalo mi je samo nekoliko sati u kojima sam mogao otići prije nego što svijet počne.

Iz Baiersbronna se spuštam prema Horbu i od tamo dalje prema Haigerlochu.

Kako se približavam kući, sve je manje osjećaja da sam negdje bio. Cesta je poznata, promet normalan, nedjelja je već počela. Ljudi idu po kruh, obitelji kreću prema svojim izletima, motociklisti se vraćaju s prvih vožnji.

A ja se vraćam iz svoje.

Od kuće do kuće oko 160 kilometara.

Na brojčaniku broj.

U glavi izlaz i povratak.

To je možda cijela filozofija ovog serijala i možda je upravo u tome poanta ovakvih vožnji. Ne dogodi se ništa posebno, nema neke velike destinacije ni plana koji moraš ispuniti. Samo nekoliko sati u kojima si otišao prije nego što je svijet počeo, vozio dok je cesta još bila prazna, stao zbog svjetla, popio kavu i onda se vratio kući.

Zbog toga je zapravo nastao i Analog Pulse.

Ne zato da bih recenzirao destinacije ili pisao vodiče za mjesta koja već svi znaju, nego zato da imam gdje zapisati misao prije nego nestane. Neke stvari jednostavno bolje razumiješ nakon vožnje nego prije nje.

Sunday Drives je jedna od njih.

Ustati ranije od obaveze. Uzeti ključ. Prvih nekoliko minuta ne uključiti radio. Voziti dok cesta još pripada šumi, a ne prometu. Stati negdje gdje nemaš nikakav poseban razlog stajati, pojesti Butterbrezel i popiti kavu, vidjeti nekoliko Porschea kako prolaze i shvatiti da nisi jedini kojem je nedjelja ujutro najbolji dio tjedna.

Onda krenuti natrag.

Bez potrebe da od toga napraviš nešto veće.

Nije test. Nije destinacija. Nije ni pokušaj da se nekome dokaže koliko dobar auto imaš.

To je navika.

Z4 je tu zato što ga želim voziti. Daje mi razlog da izađem iz kuće kad bih bez njega možda ostao spavati još dva sata, a cesta kroz Schwarzwald u pet ujutro sama je po sebi dovoljno dobar razlog.

A kad se vratim kući, auto ponovno stoji u garaži.

Dan se nastavlja normalno.

Samo što je nešto u glavi malo tiše.

Sljedeći bijeg možda neće biti Schwarzwald. Možda neće biti B500 ni Schwarzwaldhochstraße. Možda će biti neka potpuno obična cesta koju još nisam vozio.

Ali jedno ostaje isto.

Bit će ranije od ostalih.

Prvih nekoliko minuta bit će tiho. A onda će vjerojatno zasvirati neki blues.