Autoskup pod skijaškom skakaonicom zvuči pomalo čudno, zar ne? To je bila i moja prva reakcija kad sam prvi put naišao na to.
Skakaonica u Hinterzartenu stoji od 1924. na zemljištu Adlerwirta. Služila je i kao mjesto na kojem su se pripremali olimpijci za Zimske igre 1936. u Garmisch-Partenkirchenu. Više od sto godina kasnije i dalje se s nje skače. Ipak, jedan dan u srpnju sve stane. Ljetne pripreme prekine nostalgija i zvuk youngtimera i oldtimera. Mjesto dobije potpuno drugi karakter.
Za ovaj skup doznao sam od kolege: netko je odustao, mjesto je ostalo. Prijava ide E-Mailom, uz sliku auta. Kartu od 30 eura ustupio je Julian, jer nije mogao doći. On je AC Schnitzer fanatik. Na mom autu stoje Typ III felge iste marke. Zamjena koja ne treba objašnjenje. Hvala, Julian.
Prije ovoga nisam previše obilazio skupove ove godine, pa sam se odlučio lako. Tad nisam znao da ću taj dan raditi. Još jednom se testira volja i posvećenost. Odmah nakon posla u 12 — brzo tuširanje, prazan želudac, ključ u ruke. Pravac dogovoreni parking uz Autobahn blizu Rottweila.
Večer prije auto je bio besprijekorno uglancan. Tik pred polazak nebo se otvorilo a ljetni pljusak se sručio po svježem vosku. Auto više nije čist međutim to više nije važno. Dan je pred nama i ide se.
Na parking dolazim drugi. Ekipa iz WhatsApp grupe BMW Zollernalb Kreis brzo se skuplja i kolona se slaže. A u koloni od nekoliko automobila šaroliko društvo: od BMW-a E24 635 Csi,preko E36 u skoro svim oblicima koje je München tada poznavao pa do mog Z4 Coupea i čak jednog WIesmanna MF3 Roadstera.
Na autocesti, u moru istih oblika, istih boja i iste tišine, ta kolona odzvanja drugim vremenom. Vožnja u takvoj koloni nosi svoj neponovljiv šarm. Pogled naprijed – privlačna prošlost; pogled unatrag – ista magija. Kao veliko obiteljsko okupljanje svih naraštaja. A kad se vožnja autocestom malo zaoštri, osjećaj postaje kao u eskadrili iz Top Guna.
Nisi sam u svojoj bešćutno udobnoj modernoj limenci kao većina na autoputu nego si skupa s istomišljenicima na putu prema psihološkoj terapiji. Ovdje ima smisla govoriti u šiframa motora i generacija. Dok te skoro svugdje čudno gledaju, ovdje jezik sjedne na svoje mjesto.
Konačno Hinterzarten. Malo, slikovito mjesto u Schwarzwaldu. Na ulazu srdačan pozdrav organizatora i slika svakog sudionika s autom. Kao da ulaziš u nešto što se ne ponavlja svaki vikend.
Ljeto u Schwarzwaldu ima svoj ritam. Nije mediteransko, bučno i vruće. Ovdje je mekše. Zrak miriše na smolu i vlažno tlo, a sunce se probija kroz krošnje kao da se žuri, ali ipak ostaje dovoljno dugo da ugrije kožu. Šume su pune tišine koja nije prazna — u njoj se čuje vjetar, poneki ptica i udaljeni zvuk motora koji se gubi između brda. Sve djeluje sporije. Kao da je vrijeme ovdje odlučilo malo stati i samo promatrati.
Parkiraš, gasiš motor i prvo čuješ tu šumu, pa glasove, pa metal koji se hladi nakon “vruće” vožnje autocestom. Ljetni Schwarzwald i mjesto na kojem ne očekuješ aute. Ispod skakaonice redaju se automobili, otvoreni poklopci i ljudi koji polako obilaze cijeli prostor. Jednostavno savršenstvo.
Ispod skakaonice nije bilo samo fanatika koji pričaju u šiframa motora. Bilo je starijih gospodina koji ove aute voze već desetljećima i poznaju bolje od svog dnevnog boravka,obitelji s djecom, pa čak i dvogodišnjaka koji su došao s kolegom iz grupe u njegovom E36 Coupeu.
Bilo je zaljubljenika u fotografiju, automehaničara, vlasnika salona… i onih „običnih“ ljudi kojima šifre i generacije nisu bile bitne. Samo su uživali u suncu, mirisu bora i prizoru koji se ne viđa svaki dan.
Hodaš polako i ulaziš u razgovore s nepoznatima istog kova. Kratke priče, slične rečenice, bez potrebe da se posebno predstaviš. Vrlo brzo shvatiš da ste došli iz istog razloga.
Mali predah s Flammkuchen u ruci, zrak pun mirisa bora, sunce na koži. Jednostavno uživanje u trenutku s gotovo nestvranim pogledom na ambijent i limene ljubimce. Oko tebe ljudi koje si prvi put vidio prije nekoliko sati, a razgovarali ste kao da se poznajete godinama.
Valjda je to cijela poanta ovakvih dana.
Nakon silnih razgovora u šiframa vrijeme je proletjelo a da nitko nije ni pogledao na sat.
Sunce pada iza brda. Jedan od onih zalazaka koji se ne insceniraju polako zatvara dan. Ne možeš ga sačuvati, pa ga ipak slikaš bezbroj puta, kao da će jedna od tih fotografija uspjeti zadržati ono što oči vide samo jednom.
Dan se bliži kraju nakon buđenja u pet. Cijeli dan na nogama. Tijelo umorno, ali pluća puna. Baterija napunjena onim što se ne vidi na brojčaniku.
Z4 na autoputu u sumrak rasteže noge. N52 guta svjezi ljetni zrak kao ovisnik kroz svih šest brzina. Manje svjetla ali isti ritam kao ujutro, samo tiši i nekako intimniji, kao da se cijeli dan polako vraća tamo odakle je počeo.
Intimno. Malo. Nije za svakoga.
Ali možda baš zato vrijedi.
Leave a Reply